≫
Vakti: 2 min.
ROMSKE ŽRTVE STAROG SAJMIŠTA – STRADANJE KOJE NE SMEMO ZABORAVITI
≫
Vakti: 2 min.
Na ovom mestu, uz obalu Save, hiljade ljudi izgubile su slobodu, a mnogi i svoje živote. Staro sajmište danas je jedno od najvažnijih mesta sećanja na žrtve nacističkog terora u Beogradu. Ali iza istorije logora krije se i priča o romskim ženama, deci i starima, čije je stradanje dugo ostajalo nedovoljno poznato.
Foto: Wikipedia/Adi Japan
Beogradsko sajmište otvoreno je 1937. godine kao simbol razvoja, trgovine i modernog grada. Samo nekoliko godina kasnije, tokom nemačke okupacije, njegovi paviljoni pretvoreni su u logor. U decembru 1941. godine ovde su deportovane i stotine Roma, uglavnom žena i dece, iz Beograda i okolnih područja.
Oko 600 Roma bilo je zatočeno na Sajmištu. Smešteni su u poseban paviljon, u uslovima koji su bili izuzetno teški. Mnogi su u logor stigli bez odeće, hrane, ćebadi i bilo čega što bi im pomoglo da prežive zimu. Paviljoni su bili hladni, oštećeni i nedovoljno zaštićeni od snega, vetra i kiše.
Glad, bolesti, nedostatak lekova i brutalno postupanje stražara svakodnevno su ugrožavali njihove živote. Među zatočenima bilo je male dece, beba, žena i starijih ljudi. Za njih je svaki dan predstavljao borbu za opstanak.
Prema istorijskim podacima, najmanje 60 Roma umrlo je u logoru. Brojni zatočenici uspeli su da budu pušteni nakon što su njihove porodice podnele molbe i dokazale da imaju stalno mesto prebivališta. Poslednje grupe Roma napustile su Sajmište u aprilu 1942. godine.
Ali izlazak iz logora nije značio da je strah nestao. Romi su tokom okupacije bili izloženi hapšenjima, streljanjima, progonu i oduzimanju prava. Njihova sudbina bila je deo rasističke politike nacističkog režima, koji je ljude progonio i zbog njihovog porekla.
Stradanje Roma na Starom sajmištu dugo nije imalo mesto koje zaslužuje u javnom sećanju. Iza brojeva nalaze se stvarni ljudi – majke koje su pokušavale da zaštite svoju decu, porodice koje su razdvojene, deca koja su umesto odrastanja upoznala glad, strah i logorsku žicu.
Staro sajmište zato nije samo mesto sećanja na prošlost. Ono je i opomena za sadašnjost.
Sećanje na romske žrtve znači vratiti im ime, dostojanstvo i mesto u istoriji. Znači ne dozvoliti da njihovo stradanje bude zaboravljeno, prećutano ili svedeno na fusnotu.
Jer i njihove porodice su ovde čekale slobodu.
I njihova deca su ovde sanjala život.
I njihovi životi su bili vredni.
A njihovo stradanje zaslužuje da se pamti.