Vakti: 1 min.

PARK DUŠANA JOVANOVIĆA

Vakti: 1 min.

U samom centru Beograda, nedaleko od Slavije, nalazi se park koji danas nosi ime jednog dečaka. Njegovo ime nije samo naziv prostora. Ono je podsetnik na zločin koji je promenio jednu porodicu, potresao grad i razotkrio koliko daleko rasna mržnja može da ode.

Romska zastava

Foto: Wikipedia/Adi Japan

Dušan Jovanović imao je 13 godina. Živeo je sa porodicom u Beogradskoj ulici, a park u blizini njegove kuće bio je mesto njegovog detinjstva, igre i druženja sa sestrom i drugarima.
 
Uveče, 18. oktobra 1997. godine, izašao je do obližnje prodavnice da kupi sok. Kući se nikada nije vratio.
 
Na ulici su ga presrela dvojica pripadnika neonacističkog skinhed pokreta. Brutalno su ga pretukli pesnicama, cokulama i delom odvaljenog oluka. Dušan je preminuo od posledica napada. Sudskim postupkom potvrđeno je da je motiv ubistva bilo njegovo romsko poreklo.
 
Dvojica napadača osuđena su na po deset godina zatvora, ali su nakon šest godina pušteni na slobodu.
 
Dušanova smrt nije bila samo tragedija jedne porodice. Bila je to slika društva u kojem dete može biti ubijeno zato što je drugačije. Njegovo ubistvo pokrenulo je građane, proteste i snažnije javno suočavanje sa rasizmom i nasiljem nad Romima.
 
Godinama je ovaj prostor bio poznat kao Mitićeva rupa. Dušanova sestra Duška Jovanović, zajedno sa organizacijom A11 – Inicijativom za ekonomska i socijalna prava, pokrenula je inicijativu da park dobije ime njenog ubijenog brata. Nakon dugog procesa i više godina čekanja, Skupština grada Beograda je 2025. godine donela odluku da park ponese Dušanovo ime.
 
Danas Park Dušana Jovanovića nije samo zelena površina u centru grada.
 
To je mesto sećanja. Mesto opomene. Mesto na kojem bi svako trebalo da se zapita kakav grad gradimo i kakvo društvo ostavljamo deci.
 
Dušan je imao pravo na život, na odrastanje, na prijatelje, na snove i budućnost.
 
Njegov život je nasilno prekinut, ali njegovo ime ostaje.
 
Da nas podseća da mržnja nije mišljenje, da rasizam nije bezazlena reč i da ćutanje pred nasiljem nikada nije neutralno.
 
Jer grad koji pamti Dušana mora biti grad u kojem nijedno dete više neće stradati zbog toga ko je, kako izgleda ili kojem narodu pripada.
 

Bičhal kava nevimata